
Nur-Sultan / Ex Astana

Prošle godine u ovo vreme mislila sam da je krajnje vreme da počnem sa pisanjem o sletanju u Astanu i svemu što je sledilo. I dalje to mislim, samo što je sad još ,,krajnjije” vreme.
U međuvremenu je, posle 29 godina, Nursultan Nazerbajev, prvi i jedini predsednik Kazahstana od raspada SSRa, dao ostavku, a Astana je u njegovu čast preimenovana u Nur Sultan.
U vreme moje posete se grad zvao Astana, pa ću ga tako i zvati. Osim toga, u komentarima na yt sam pročitala da stanovnici Kazahstana ne podržavaju ovu promenu. Kažu da ne žele da im glavni grad nosi ime bivšeg diktatora i traže da se vrati staro ime.
U međuvremenu sam bila u dve redovne posete Belgiji i provela nekoliko dana u Gentu i Brižu.
Zemlja je napravila još jedan krug oko Sunca. RTS još jednom emitovao serije ”Srećni ljudi” i ,,Bolji život”, odmah posle dnevnika, u kome nam pričaju koliko nam je život bolji i koliko smo mi, Srbi, srećni ljudi, sa ekonomijom koja raste brže od Pinokijevog nosa.
Krajem januara sam u Bugarskoj posetila vrlo neobičan festival i upoznala mnogo novih ljudi.
U avgustu je preminuo Mamuka Gaganidze, jedan od muzičara koga sam slušala na festivalu Spirit of Astana prošlog jula.
U međuvremenu sam pozajmila još novca od banke i provela dva nezaboravna meseca u Indoneziji, Singapuru i Atini. Moji su dugovi porasli od nivoa kolena do nivoa guše.
I tako sad svakog dana putujem na posao i svakog, ali svakog dana me direktorka pita: ,,Ema, si našla neke jeftine karte? Ajde nađi nam neke karte!”, a ja joj govorim kako ne smem da gledam, jer će mi se aktivirati nek-ide-život lampica u mozgu koja je u mom slučaju smeštena odmah pored centra za savesnost i odgovornost, pa ih često pobrkam i, dok si reko SadNursultanANekadAstana potrošiću pare koje nemam na avionsku kartu do Libana il’ Jordana!

Elem. Astana. Iako let od Budimpešte traje samo pet sati, zbog promene vremenske zone sam, posle onog stresnog trčanja na avion koji mi je skratio život više nego sve sarme koje sam pojela za slavu ove godine, poletela u 12h, a u Astanu sletela tek u 10 uveče, sa utiskom da mi je avion pojeo dan.
Gladna. Bez prebijene tenge.
Iz malog mozga sam izvukla ono malo ruskog što mi je ostalo od putovanja po Rusiji i Ukrajini i sa taksistom se dogovorila da me vozi do hostela za nešto sitno evara.
Usput mi je pričao o Astani preko google prevodioca, glasovno prevođenje: Ovde je nekad bila močvara. Evo, vidi, ovde je bila močvara. Gradić po imenu Akmola i ništavilo stotinama kilometara na koju god stranu da kreneš. A vidi je sad! Naša Astana! Sva u zlatu, staklu, svetli, peva, diše! Kroz prozor taksija posmatram zgrade kao menjaju boje i skoro da čujem kako stepski vetar nosi njene reči: Gledaj kako sam neobična i raskošna, vidi kako sijam!
Nisam bila u Dubaiju i sličnim cirkusima u sred ničega, ali svakako to nije moja šolja čaja.
To malo takvih gradova koje sam posetila me nije uopšte impresioniralo.
Ne volim luksuz i staklene nebodere koji se takmiče koji će više da odere nebo da bi svoj hotel sa pet zvezdica približio zvezdicama na nebu, i čiji će bazen na vrhu izazvati veću vrtoglavicu.
Ne volim da, kao pešak, moram da prolazim kroz gomile podzemnih i nadzemnih fensi tržnih centara samo da bih prešla ulicu.

Volim gužve, život na ulicama, pijacama, da miriše, pa i da zasmrducka, da u toku dana pričaš sa gomilom ljudi koje usput sreteneš i upoznaš.
Volim da kroz šarenilo i zvuke i mirise osetim dušu, a ne da se pitam da li sam u Kuala Lumpuru ili Čikagu (neka se KL i Čikago ne uvrede, njih samo navodim kao primer).
I pored svega toga, ovaj grad mi je ostao u lepom sećanju.

Zgrade jesu futurističke, ali su se arhitekte iz celog sveta pobrinule da budu prilično neobične i da koketiraju sa kičem (…kao i ovaj moj sajt, uostalom).
Je l’ se kaže kičem ili kičom?!
Ulice jesu ogromne i prazne jer niko ne pešači, ali sam upravo zahvaljujući tome mogla da, kao nigde drugde, po ceo dan pevam na sav glas dok šetam.
Iz nekog nepoznatog razloga, pesma koju tih dana nisam mogla da prestanem da pevam je ,,Kao ptica na mom dlanu” (…ska-ku-ćeš…pri-zna-ću ti za-što vo-lim pro-le-će…)
I, kao što to obično biva kada mi je jedna pesma predugo u glavi, pevala sam sve verzije koje sam mogla da smislim- reggae, ska, narodnjačku, death metal, hip hop…Hop hop hop…ska ska ska-ku-ćeš…
Putnici koje sam sretala u naredna dva meseca uglavnom nisu proveli više od dan, dva u Astani i ovaj grad služio im je samo kao polazna tačka za obilazak Centralne Azije.
Međutim, meni je sudbina u dogovoru sa mojim šuntavilom odredila da ovde provedem skoro dve nedelje.
U julu sam zbog rođendanskog festivala ostala nekoliko dana, a krajem avgusta sam se vratila sa namerom da glumim pticu selicu i odletim kući pravo na sednicu, ali mi teta na pasoškoj kontroli reče da
,,Neke ptice nikad ne polete”
i da će Piloti da me prime u avion tek kada nedelju dana skakućem i pevam njihovu pesmu ,,Kao ptica na mom dlanu” dok obilazim Astanu.
Takođe su mi rekli da nabavim advokata i pojavim se na sudu, ali o tome ćemo kasnije.


Te julske večeri, dok je taksista pokušavao da nađe moj hostel i veselo čavrljao kao pravi domaćin-vodič, a sa njegovog telefona dopirao robotski glas žene koja mi na engleskom priča o trnju i zvezdama, o močvari i zlatu, bacih pogled ka nekoj zgradi, i na njoj digitalnom satu i, (da-li-je-moguće-brate!?) ugledah brojke koje me svuda prate: 22:22
Skoro dvadeset godina, skoro svake večeri, slučajno u neko doba pogledam na sat i vidim 22:22.
Ako neko zna šta to znači, neka mi javi.
Šifra: Synchronicity
Inače, Astana je podeljena na ”stari” i novi deo grada.
Pošto je grad dvadesetak godina mlad, onda ni stari deo nije star, već izgleda kao moderan grad, ali su građevine više u sovjetskom fazonu, dok je novi deo ultra-giga-sega-mega-sajber-turbo-staklo-tozla zonfa.
Prvi put sam bila smeštena u starom delu, a u avgustu sam našla super hostel u centru za male pare (oko 6e noć, ako se dobro sećam).
Gradski prevoz je jeftin, kao i taksi, tako da nije problem prelaziti iz jednog dela u drugi.
Nije nemoguće ni prepešačiti, ali zna da bude dosadno, jer su bulevari ogromni, u nekim delovima put ima po šest saobraćajnih traka, prazno je i sablasno, čuje se samo vetar i poneko ko zapeva o ptici koja po dlanu skakuće i o tome zašto voli proleće.
⬇ S T A R I D E O G R A D A ⬇
kao drvo na mom dlanu šapućeš car na dar Astana Music Hall
⬇ Stari i novi deo grada razdvaja reka Išim ⬇, za koju je predsednik naredio da se proširi, kako bi bila veća od reka na kojima leže druge prestonice: Temze, Dunava ili Sene.
Kad je bal, nek je maskenbal! Kad je man, nek je megaloman 🙂
Moderna, naučnofanatstična Astana, planski je građen grad, isto kao što su Kanbera, Brazilija, Vašington DC i Novi Beograd, a za ,,ludi izgled” je najviše zaslužan ko-će-ako-ne Japanac, arhitekta po imenu Kišo Kurokava, koji je izradio master plan i pobedio na međunarodnom konkursu raspisanom od strane predsednika Nazerbajeva.
Izgradnja pojedinačnih zgrada je bila u rukama velikih imena među kojima su Lord Foster i Manfredi Nicoletti.
Iz vazduha (nemam dron, moraćete da mi verujete na reč, jer ne želim da kradem tuđe fotke sa interneta, a ne znam kako se to pozajmljivanje tehnički odrađuje) se najbolje vidi savršena simetrija i zbog toga, kao i zbog simbolike velikog broja građevina, Astanu optužuju da je leglo masonerije.
Teoritačari zavere takođe navode činjenicu da, ako obrnemo prva dva slova u nazivu, dobijamo reč Satana.
Ja u tu tematiku ne želim previše da se uplićem, pa će oni koje interesuje morati da se obrate gosn Guglu.
Ono što znam je da reč astana na kazaškom znači prestonica, ili što bi Rusi rekli stolica (za šolju kažu kruška, i to su samo neki od primera reči koje imaju drugačije značenje i koje su me zbunjivale kada sam se prvi put srela u mojim pokušajima da se sporazumem na ruskom), a Akmola, stari naziv grada, na kazaškom znači beli grob (!), i ta teritorija je poznata po tome što se tu nalazio gulag za žene i decu sovjetskih izdajnika.
Prestonica je iz Almatija prebačena 1997.godine (par godina pre toga su ovde prebačene sve vladine ustanove) i sada je ovo, sa svojih milion stanovnika, drugi grad po veličini u Kazahstanu (posle Almatija koji ima oko dva miliona).
Kao razlog za prebacivanje prestonice navodi se opasnost od zemljotresa u Almatiju, centralni položaj Astane u državi i težnja vlasti da se oslobodi uticaja tradicionalnih klanova, kao i to što Astana nudi bolje uslove za ekonomski razvoj.
Neki kažu da je Nazerbajev to učinio da bi se udaljio od kineske granice, a neki da mu je namera bila da učvrsti prisustvo Kazahstanaca u oblasti u kojoj su pretežno živeli Rusi.
U svakom slučaju, na ovoj čistini u sred stepa, dobio je priliku da gradi od nule. U okolini Astane se ne nalazi ama baš ništa, i to u krugu od 1.200 kilometara.
Osim nekoliko naselja koja su raštrkana preko najveće stepe na svetu, okruženje Astane je samo brisani prostor savršen za buduća arhitektonska čuda.
Grad je ne samo istorijski, već i demografski vrlo mlad. Ovde je centar ekonomije i mladi ljudi iz cele zemlje dolaze da studiraju i nađu posao, iako svi sa kojima sam razgovarala tvrde da im je srce ostalo u Almatiju.
Poslovni ljudi u odelima (kao ovaj ⬆ iznad) i sređene žene (sa obaveznim veštačkim trepavicama) u kostimčićima najčešći su prizor na ulicama novog dela grada.
Ovu zgradu iza zovu UPALJAČ
Najpoznatije građevine u Astani su:
Kula Bajterek 🥚
Sto metara visoki toranj koji podseća na džinovsku lizalicu.
Čuveni Čupa Čups.
Bajterek je na kazaškom topola, tako da ova lizalica zapravo predstavlja drvo topole u kome se nalazi zlatno jaje koje je snela kazahstanska mitska ptica Samruk.
Zlatno jaje što ga Samruk daje.
U prevodu: Drvo života.
Nastao iz nacrta koji je Nazarbajev sam uradio (na osnovu sna koji je navodno usnio- tako sam čula negde u prolazu, ne znam da li je tačna info), gde na vrhu posetioci mogu da dodirnu njegov pozlaćeni otisak ruke (donosi sreću, o da!), a sa razglasa se, kada dodirnete njegov otisak šake, aktivira nezvanična himna Kazahstana!
A, šta kažete?!
🥚🌳🐦🍭 jaje – drvo – ptica, znači lizalica!

Kan Šatir 🎪
Zabavni centar “Kan Šatir”, koji je projektovao britanski arhitekta Norman Foster.
Nalazi se na ogromnom bulevaru, liči na plastičnu jurtu i noću menja boje. Najveći šator na svetu.
Tu su, između ostalog, smešteni tržni centar, autodrom, tobogan i veštačka plaža (s peskom uvezenim sa Maldiva).

⛺🏖 divovski šator kom se svako divi, a u šatoru Maldivi!
Expo centar
Tek ovde čega sve ima!
Treba mi ceo, zaseban post da bih prepričala, objasnila i fotkama i snimcima dočarala, tako da to ostavljamo za neki drugi put. 😉

Zlatne kule 🍺🍺

Zlatne kule, u narodu poznate kao limenke piva, predstavljaju svojevrsnu kapiju između trga na kom se nalazi lizalica i trga na kom je predsednička palata.
Ak Orda (Bela horda) 🏛
Predsednička palata koja nalikuje Beloj kući (ali je osam puta veća), kupole podsećaju na džamije, mauzoleje i palate iz doba Tamerlana, a na vrhu se nalazi loptica koja predstavlja sunce ispod kog leti orao. Inače, kada ste na vrhu lizalice i želite da položite šaku na otisak predsednikove šake, morate da se okrenete prema ovoj palati.

Palata mira i pomirenja ☮
i opet arhitekta Norman Foster.
Visoka je 77 metara i unutra se nalazi svašta: muzej kulture, Univerzitet civilizacija, opera sa 1.500 mesta, kao i Sala parlamenta gde će moći da se održavaju sastanci predstavnika različitih svetskih religija.
Panoramski lift vodi do zelenih terasa, Visećih vrtova Astane.
Zamišljena kao mesto susreta svetskih religija, sa svetlarnikom na vrhu, kupolom na kojoj je oslikano 120 golubova koji simbolizuju čak 120 naroda u Kazahstanu.
Smeštena na brdašcetu obraslom travom, liči na dostojanstvenu grobnicu pokraj jezera u obliku ptice u letu.

🔵🔷🔹 Centralna koncertna dvorana,
koja bi iz vazduha trebalo da asocira na pupoljak plave ruže i time predstavlja simbol dinamike i melodičnosti, a zapravo više liči na neku čudnu lađu:
I mnoge druge:
PARLAMENT LISTIĆ NA TRGU NEZAVISNOSTI HAZRAT SULTAN DŽAMIJA NORTHERN LIGHTS NACIONALNI MUZEJ ,,UPALJAČ” NUR ASTANA DŽAMIJA NUR ASTANA DŽAMIJA PREDSEDNIČKI KULTURNI CENTAR CIRKUS U OBLIKU SVEMIRSKOG TANJIRA koji takođe svetli noću ZIDINE GRADA SEDIŠTE DRŽAVNE KOMPANIJE ZA NAFTU I GAS …itd.
Tu su i zgrade sa nadimkom banana (jarkožuta poslovna višespratnica), sedam burića (grupa stambenih oblakodera), opet neke jajolike zgrade, zatim razne životinje od svakojakih materijala:

Ali svakako najslađi macan u Astani je ovaj ovde žutooki sivonja! 🙂
Klima je kontinentalna i karakterišu je topla leta i ludo hladne zime, sa temperaturama do -40°C .
Astana je druga najhladnija prestonica na svetu, odmah posle Ulan Batora.
Tatjana, žena koja mi je bila prevodilac na sudu, pričala mi je kako zimi samo prelaze iz jedne podzemne garaže u drugu, auto joj se svaki put zaledi iznutra, jakne mogu da nose samo od krzna i prirodnih materijala, nikakva sintetika ne dolazi u obzir.
Kaže da, kad temperatura padne na -30, posle više ni ne osećaš da li je -30 ili -40. Početkom jula, kada sam stigla, vreme je bilo pravo letnje – prijatnih 30ak stepeni, a kada sam se krajem avgusta vratila sa turneje smucanja po centralnoazijskim zemljama duvao je nenormalan vetar, padala je kiša, temperatura je bila blizu nule, a grad je bio okićen novogodišnjim ukrasima! 😀
Astana je prepuna tržnih centara, za veće je skoro pa potrebna mapa, a vala i trotinet, da bi se obišli.
Klopa je jeftina i ponuda u restoranima je raznovrsna, mnogi su u etno fazonu i na meniju se nalaze nacionalna jela iz komšiluka – uzbekistanska kuhinja, gruzijska, azerbejdžanska i slično.
O hrani sam malo više pisala u prethodnom postu o Kazahstanu, pa više neću o tome, posebno jer preti opasnost da mi se prijede lagman.
Restoran u kome sam bila nekoliko puta i koji preporučujem zove se ,,Večnoe nebo” i nalazi se na 25. spratu tržnog centra Moskva. Do restorana se stiže staklenim liftom u kome se čuje muzika i iz kog puca pogled na ceo grad. Malo je fensi, ali je etno, a cene su super (oko 10 e za predjelo, jelo, desert, koktel ili vino, i još dobiješ kolačiće u obliku srca za poneti):
Pogled na hotel Peking
Jedna od prvih stvari koju sam zapazila po dolasku u ove krajeve je to koliko svi vole da pevaju karaoke.
Tako sam jedne večeri u restoranu Večnoe nebo čula vesele glasove koji su dopirali iz nepoznatog pravca. Završila sam večeru i krenula da provirim iza vrata odakle je dopirao zvuk.
Čim sam otvorila vrata, vesela družina me je uvela u tu prostoriju, za koju mi rekoše da se iznajmljuje baš za privatne večere uz karaoke, te da su oni, kolege koje zajedno rade u firmi, došli da se opuste uz pesmu i večeru.
Svi su bili u odelcima i kostimčićima, a ja clochard (klošar zvuči otmenije ako se izgovori na francuskom). Sipali su mi viski za viskijem i ispitivali ko sam i šta sam, iako su jedva nekako sastavljali rečenice na engleskom.
Jedna devojka je sve vreme vikala ,,Who’s absent?”, jer je samo to, kaže, zapamtila u školi. Druga stvar koju je znala na engleskom i sve vreme uzvikivala bila je National Geographic.
Tu sam se po prvi put srela sa ljubopitljivošću naroda sa ovih prostora, koja će me kasnije pratiti na putu.
Odmah su me svi pitali koliko zarađujem, da li sam u braku i zašto ne, da li imam dece, zašto sama putujem i kako se ne plašim, i zašto sam, zaboga, došla u Kazahstan, zašto bilo ko želi da dođe u Kazahstan???
Nego, da se vratimo u onaj taksi sa početka priče…
… pošto pišem, pišem, evo već treći post (i to koliki), šetam s teme na temu, a nikako da se maknem od trenutka kada sam sletela.

Znači, tačno je 22:22, taksista sad već nema pojma gde je moj hostel, kao ni bilo ko koga sam narednih dana pitala za pravac, jer ni mapa na telefonu nije znala da ga nađe.
Međutim, svi koje sam tih dana pitala su sa mnom pešačili i pitali druge prolaznike, koji bi takođe krenuli sa nama u potragu, i to tako svi dok ne nađemo.
Jedna žena je provela sigurno sat vremena u lutanju po tom konfuznom kraju u starom delu grada, da je na kraju zamolila nekog čoveka na kog smo naišle da me odveze kolima do hostela.
Uglavnom, stižem u hostel, a na recepciji moj budući drug i saputnik, David iz Španije.
Pokušava da se sporazume sa ženom koja njega nje panjemaje, a on nju ne andrstenduje.
Prevodim mu sa ruskog formular koji treba da popuni da bi se prijavio, a recepcionerka mi, u znak zahvalnosti, daje praznu šestokrevetnu sobu.
Posle se ispostavilo da je hostel prazan i da, osim Davida i mene, stranaca uopšte nema, a od gostiju ima samo još par ljudi iz Kazahstana, tako da je svako od nas imao privatnu sobu po nekoj smešnoj ceni (4 – 5 evra za noć).
Te prve noći sam kasno stigla u hostel i menjačnice već uveliko nisu radile. Bila sam gladna i žedna.
Ne znam ni da li sam to uopšte glasno izgovorila, a isto tako ne znam ni odakle se taj čovek stvorio, da li je bio neko iz hostela ili sa ulice, ali pozvao me je da ga pratim do obližnje pekarice-kioska, da izaberem šta da mi kupi da jedem.
Preskočili smo dvojicu pijanih koji su se valjali po ulici i otišli do pekare, gde mi je ovaj čovek kupio pecivo sa sirom i veliku flašu vode, što je meni značilo više nego što možete da zamislite.
Bio je to tek prvi u nizu dobročinitelja na koje uvek nekako imam sreće da naletim, i koji me ni na ovom putu nisu zaobišli. Ponekad pomislim da bi trebalo da blejim na železničkim i autobuskim stanicama po Srbiji i da čekam putnike kojima ću da kupim obrok i pružim krov nad glavom, samo da bih se bar delom odužila za sve ono što su meni dobri ljudi na mojim dosadašnjim putovanjima velikodušno pružili, baš kada mi je bilo najpotrebnije.
Toliko o Astani za sad.
Vratićemo se za mesec i po dana.
Do tad…
Ovo je magično BIJELO DUGME!
Kad ga stisneš, odvede te na SUBSCRIBE BUTTON.
Aha!
PozZ od 👽 E.T. na piti
…jer, kad nije na putu, I TI 🐷 je na piti 🍞🥖🥪…
………………………………………………………………………………………………………………………………………
Coming next: ASTANIN ROĐENDAN- BITI ILI NE BITI??!
Odgovor leži u piti!
………………………………………………………………………………………………………………………
Bye!