
Almati, Kazahstan
Velika jabuka istoka
i moj prvi sukob sa zakonom u Kazahstanu, mnogo blaži od onog koji će tek uslediti mesec i po dana kasnije:
Noć. Pola tri. Uska, mračna uličica koja vodi do mog hostela. Išla sam na piće sa drugom Jevgenijem kog sam upoznala preko couchsurfinga i još jednim dečkom sa kojim me povezala drugarica jer su radili zajedno u Kaliforniji, i kao, moram obavezno da se upoznam sa njim kad sam već u njegovom gradu na drugom kraju sveta.
Dovezli su me do neke uličice koja je bila preuska za auto, a koja je vodila do mog hostela.
Iz mraka iskočiše dva policajca.
Bad cop: (grubo) Ko si, šta si, daj da vidim pasoš…
Uzima pasoš.
Good cop: Ona je iz Srbije! Ej, ona je iz Srbije! (čudi se na kazahstanskom)
Bad cop: Šta radiš?
Ja: Bila sam u gradu.
Bad cop: Gde si bila, gde ideš, s kim si bila…?
Ja: U gradu, idem u hostel, bila sa prijateljima.
Bad cop: Pa gde su ti prijatelji?
Ja: Pa, evo, tu su me dovezli, izašla sam ovde da se ne zavlače u ulicu (naravno da ne znam kako se kaže zavlačiti se na ruskom)
Bad cop: Pa gde si bila?
Ja: Pa u gradu. Je l’ imamo neki problem? Ne smem da idem u grad?
(Vremenom sam shvatila da mi se, inače staloženoj i ljubaznoj, u najpogrešnijem mogućem trenutku pali ta svađalačka lampica, najčešće sa predstavnicima zakona, i to još na nepoznatom jeziku :D)
Bad cop me je ispitivao, a Good cop je kao njemu nešto objašnjavao šta hoću da kažem.
Svaka moja rečenica je bila propraćena onim mojim Haha-Bla-bla-Haha-Ha, pa su me na kraju pustili.
Alma Ata
Ako ste iz prošlog milenijuma kao ja, sigurno se sećate udžbenika žućkastih stranica sa crno-belim fotkama loše rezolucije. Moji prsti još uvek pamte dodir udžbenika geografije koji je ostao zakopan tamo negde u istoriji. Na jednoj od njegovih stranica nalazila se izbledela fotografija grada intrigantnog imena: Alma Ata.
Malo čega se sećam iz detinjstva, ali eto, Alma Ate se sećam.
Isto tako se sećam Alana Alde. Bila sam veliki fan serije M*A*S*H i na kraju svake epizode bih obavezno primetila to ime.
Pretpostavljam da su mi oba imena bila zanimljiva zbog inicijala… a i dobro, Hawkeye jeste bio faca. A za Almati se ispostavilo da će 40 godina kasnije postati baza za moju centralnoazijsku avanturu.

Nekoliko činjenica o Almatiju

- Glavni grad do 1997. godine, kada je prestonica iz strateških i administrativnih razloga prebačena u Astanu, navodno i zato što je Almati na trusnom području podložnom zemljotresima, a i da bi se približio centar ruskom stanovništu i uspostavila bolja kontrola u tom delu zemlje.
- Inače, od kad sam ja bila u Kazahstanu 2018. godine, Astana je promenila ime u Nursultan i sad se, vidim, od prošle godine opet zove Astana. A i jes’ bilo nezgodno. Zamislite situaciju: Predsednik Nursultan Nazerbajev se nalazi u gradu po imenu Nursultan i ode na aerodrom po imenu Nursultan Nazerbajev da bi odleteo za Almati i otišao da prošeta avenijom koja nosi ime Nursultan Nazerbajev! 😀
3. Ovaj grad je prapostojbina jabuka, što njegovo ime i jeste u prevodu: Otac jabuka (alma – jabuka, ata -tata).
4. Almati se i dalje smatra kulturnim i umetničkim sedištem Kazahstana.
Poznat je po brojnim pozorištima, muzejima, galerijama i muzičkim festivalima. Na jednom, vrlo neobičnom, bila sam po povratku iz Kirgistana, ali otompotom.
Od svih muzeja koje sam posetila, najjači utisak je ostavio A. Kasteyev State Museum of Arts. Na facebook stranici sam postavila čitavu galeriju sa gomilom slika, pa kliknite ovde da bacite pogled: galerija
Evo samo nekih primera:
5. Grad sam po sebi nije upečatljivo – wow – lep, ali je smešten na padinama planina Trans-Ili Alatau, koje mu daju slikovitu pozadinu i mogućnosti za aktivnosti na otvorenom poput planinarenja, skijanja i alpinizma.
Samo za razgledanje okoline je potrebno izdvojiti nekoliko dana.
6. Ulice Almatija su zelene, prepune drveća i hlada leti.
Ima mnogo parkova i zelenih površina, od kojih je najpoznatiji Pamfilov park i u njemu Zanekov katedrala, drvena pravoslavna crkva sagrađena bez ijednog eksera:

Tu se nalazi i Muzej instrumenata:
7. U blizini Almatija se nalazi Medeu, najviše i najvećeg otvoreno klizalište na svetu. Na njemu su održane brojne međunarodne takmičarske trke u brzom klizanju. O tome sam već pisala u nekom od prethodnih postova.
8. Jedna od ,,znamenitosti” Almatija je i Zeleni bazar, ogromna pokrivena pijaca koja ima u jednom delu odeću, u drugom voće i povrće, a u trećem sireve i meso čiji miomiris nisam posle satima mogla da izbacim iz nozdrva.
Prodaje se i meso od konja, koje se u Kazahstanu nalazi na meniju svih restorana.




9. Almati ima metro koji sasvim dobro funkcioniše i povezuje udeljene delove grada, a vrlo je povoljan.
10. Žičarom se stiže do brda Kok-Tobe, odakle se pruža panoramski pogled na grad. Uveče se ljudi okupljaju da se nađu sa prijateljima, posmatraju zalazak sunca iznad grada, odu u restoran ili zabavni park. Tu se nalazi i spomenik Bitlsima, jer, zašto da ne.

Prvih nekoliko dana
Po dolasku u Almati upoznala sam nekoliko ljudi preko couchsurfinga- Jevgenija, o kome sam pisala ranije, a zatim dvoje nesuđenih saputnika – dečka iz Kolumbije i devojku iz Holandije. Sa njima sam pokušala da pešačim po okolini, ali su oni bili u odličnoj kondiciji, a ja sam želela da uživam u putu, pa smo se razišli. Tu solo avanturu po brdima i šumama sam opisala u postu Butakovka, vodopad koga nema.
Moje razumevanje ruskog se polako popravljalo, ali su i dalje nestajali nesporazumi na dnevnom nivou.
Na primer, zamolim na nekoj autobuskoj stanici da mi smućkaju 3u1 jer nije bilo opcije za poneti i daje mi šolju (pravu šolju) i kaže da vratim krušku. Tek posle trećeg srka kafe skontah da je kruška šolja.
Kod Jevgenija sam na laptopu dobila upozorenje koje je glasilo polnoe zaraženie i pored piše 100%, ja se malo uspaničila da će neki sifilis da mi napadne fleš koji sam ubacila da oslobodim memoriju sa telefona… 😀
Ispostavilo se da je to izraz za 100% napunjenu bateriju.
I tako. Reč se, izgleda, na ruskom kaže slovo, a klavijatura je tastatura, pa ti gledaj da se ne zbuniš.
David iz Španije
Posle nekoliko dana se pojavio drugar kog sam upoznala u Astani. Otišli smo na piće i žičarom na Kok-Tobe, i dogovorili smo se da idemo zajedno na neku od ekskurzija po okolini.
Ovde na fotkama se vrši razmena novca, jer on u ovim kesicama nosi pravu malu menjačnicu sa novcem iz svih zemalja u kojima je bio i gleda da razmeni za lokalnu valutu:
Sledećeg dana sam rešila da krenem u obilazak ,,agencija” za ekskurzije po okolini i nađem napovoljniju. Negde sam iskopala broj nekog Banana turs-a. Zvučalo je dovoljno pouzdano 😉 Teško da može da bude neozbiljna agencija sa takvim imenom.
Zgrada je spolja izgledala kao iz noćnih mora gde si u ogromnoj kući sa bezbroj soba i ne možeš da nađeš izlaz, a neko te juri…
Ni iznutra nije bilo drugačije – lavirinti od hodnika i na svakom spratu bezbroj kancelarija.
U kancelariji me je dočekao čovek koji reč engleskog nije znao, pa smo pomoću google translate-a ugovorili trodnevnu turu po okolini Almatija (kad kažem okolina, mislim na udaljenost od 300 km).
Da li će se ispostaviti da smo izgubljeni u prevodu, odnosno da se nešto nismo dobro razumeli, pitala sam se dok sam odlazila. Da sam samo ja u pitanju, ne bih pravila frku.
Međutim, pregovarala za još dvoje ljudi, pa mi je samo ostalo da se nadam da će sve biti ok.
I tako su dani prolazili…
Promenila sam nekoliko hostela, ko zna koliko autobusa i prepešačila mnogo kilometara, išla kod Jevgenija da blejim kod njega na poslu i da sa njegovog laptopa pecam vize za Uzbekistan i Kirgistan, a onda je došla Lidija.
Lidiju sam par meseci pre toga upoznala u Jerusalimu – čula je kako drugarica i ja razgovaramo na srpskom, pridružila nam se tog dana i ostadosmo u kontaktu.
Kako se leto približavalo, pitala me je gde planiram za raspust i kada sam joj izložila svoj okvirni plan za jul i avgust, rešila je da mi se pridruži na dve nedelje.


Tog dana je sletela iz Švajcarske, gde se preselila pre mnogo godina i trebalo je za par dana da produžimo za Uzbekistan, ali se situacija sa tek uvedenom elektronskom vizom iskomplikovala, pa smo ostale duže u Almatiju.
Naime, tih dana je uvedena elektronska viza i sistem još nije proradio, a ,,offline” viza u konzulatu je morala mnogo više da se čeka i skuplja je, pa sam ja svakog dana iščitavala forume i čekala kada će da im proradi sistem.
Konzulat je kućica ispred koje je ogroman red i svi se guraju i lomataju da uđu, džungla prava.
Rekoše nam da dođemo posle tri.
Preko puta ispred neke zgrade nas je neki dečko pitao šta nam treba i zatim nas ugurao u neku kancelariju. Posle nekog vremena se pojavila devojka koja reče da oni to mogu da nam odrade za 2000 tengi (oko 5e).
Ostale smo tu čitavu večnost. Ona je tako sporo unosila podatke, šta god da smo je pitale tiho i zbunjeno bi rekla “I don’t know” i uopšte nije delovala kao da ima pojma sta radi.
Kad je konačno završila i ištampala, shvatila sam da nam je uradila aplikaciju za normalnu vizu u pasošu (uz koju treba da priložimo još dokumetacije i da blejimo u Almatiju još nedelju dana, a i skuplja je 3× od elektronske)
Otišle smo posle 3 i tu je opet bilo brdo ljudi koji su se tukli da uđu u konzulat.
Mahali smo svi svojim aplikacijama za vizu i onda su grupu nas ugurali, ostali su nastavili da se guraju ispred zatvorenih vrata.
Tu onda idu još jedna vrata i još jedna šutka, pa na kraju predaš sve što treba i kažu ti kad da dođeš.
Ovo je inače pojednostavljen vizni režim, jer je ranije na sve ovo trebalo i pozivno pismo koje su najčešće u roku od 10ak dana za $65 dostavljale agencije koje se time bave, tako da je ranije trebalo više dokumentacije i cena vize je iznosila najmanje 120e.
Gungulu ispred konzulata nisam fotkala, ali zato jesam ručak:

Njam.
Na kraju dobismo vizu i sve je bilo ok, bar što se Uzbekistana tiče.
Okolina Almatija
U povratku iz Kirgistana sam sa sasvim drugim ljudima obišla Great Almaty Lake koji je relativno blizu grada, pa ću o tome u nekom narednom postu (za 10ak godina, ako nastavim ovim tempom da pišem)
Do tad, evo samo jedna fotkica odande:

Kazahstan je ogroman i, kada kažu da se nešto nalazi u okolini, onda to može da znači da je potrebno 7-8 sati autobusom, posebno zato što su putevi loši, a nema naseljenih mesta.
Pogledajte na ovoj mapi koliko je mali deo 200 km!

U podnožju planinskog venca Tjen Šan najčešće se organizuju ekskurzije sa noćenjem u selu Saty koje se nalazi na oko 280 km od Almatija i odatle obilaze jezera.
Osim ovih koje ću ovde opisati, mogu se organizovati obilasci nacionalnog parka Altyn-Emel koji na fotografijama deluje prelepo, ali nisam stigla da odem. Tu se nalazi i 120 metara visoka Pevajuća dina (The Singing Dune) koja proizvodi karakterističan zvuk zbog kontakta vetra sa peskom.
Na oko 200 km od Almatija je Charyn Canyon, koga zovu Mlađi brat Velikog kanjona Kolorada:
Saty
Posle 5-6 sati truckanja u busu po lošim putevima stigosmo u selo Saty, gde smo imali smeštaj u porodici. Baba i deda, mama i tata, brat i sestra, dva psa i gomila krava. Od gostiju smo stranci bili David, Lidija i ja, a ostali su bili iz Kazahstana i slabo znali engleski, ali su bili raspoloženi za druženje. Kuća je stara, kao u našim planinama daleko od velikih gradova. Nema kupatilo, ima samo poljski wc, ali zato ima jak wifi 🙂
Selo nema asfaltirane puteve, krave i konji su svuda po ulici, automobili i kamioni iz daleke prošlosti.

Iz nekog razloga koga se ne sećam su svi otišli na neko dešavanje gde je trebalo da imaju večeru uz muziku, a ja sam rekla da ću doći za pola sata, sat. Međutim, u jednom trenutku sam, lutajući tim ulicama, shvatila da se uopšte ne sećam gde su mi rekli da treba da dođem, pa sam rešila da pratim zvuk muzike.
Počeo je da pada mrak. Nije bilo uličnog osvetljenja, pa sam samo nazirala konture krava u mraku koje stoje na sred puta i gledala da ih obiđem, a da me ne ritnu i katapultiraju nazad za Almati.
Muzika je bivala sve glasnija i glasnija. Ulazim u dvorište te kuće odakle se čuje muzika i shvatim da sam upala nekome na svadbu 😀
Gledam, razmišljam da li da kažem da sam sa mladine strane i sednem za trpezu, ali sam toliko prljava i u nekoj raspad odeći da me je blam, te se okrećem i vraćam istim putem kroz mrak, ovog puta pokušavajući da nađem kuću u kojoj treba da prespavam.
Kolsai lakes
Ujutru smo se posle doručka potrpali u neki kombi i krenuli na ekskurziju do jezera Kolsai. Postoje tri jezera, ne sećam se da li smo ih videli sva tri. Voda je prozirna, čista i ledena.
Kaindy lake
Posle Kolsai jezera, otišli smo da obiđemo neobično tirkizno jezero koje je progutalo breze.
Jezero je nastalo 1911. godine nakon velikog klizišta izazvanog zemljotresom, koje je blokiralo klisuru i stvorilo prirodnu branu. Kako je nivo vode rastao, delimično očuvana šuma je potopljena, stvarajući ovaj neobični podvodni pejzaž.
Nestvarna je kombinacija tirkizne vode toliko prozirne da se vidi do nekoliko metara dubine i breza koje su potopljene, a opet preživele zbog niske temperature i nedostatka kiseonika i samo tako stoje u vodi.
Kraj.
I tako sam, za samo pet godina, uspela da vam opišem prve dve nedelje u Kazahstanu. Ko hoće, može da čestita.
Ko hoće da se vrati na prvi post iz 2019. godine, može da klikne na Borata, i on će vas odvesti
Ko želi da zna šta je bilo dalje u Uzbekistanu, neka sačeka godinu, dve, a u međuvremenu može da klikne na dugme na subscribe:
U svakom slučaju, šta god da kliknete ili ne, želim vam puno zdravlja i sreće do prilike sledeće! 😎
